Prolazimo staklena vrata, ulazimo u salon od 500-tinjak kvadrata. Neobično je živahno za vruće ljetno prijepodne; na radiju svira ‘Smak Svita’ od TBF-a, na jednom od tri ekrana izmjenjuju se brojevi s redomata, a kroz prostor fluktuira desetak zaposlenika. Neki odlaze straga u radionu, neki u urede koji su na katu, neki pomažu povećem broju kupaca.
Najviše je stolara koji su ovdje po nalogu svojih klijenata, nekoliko je i civila koji su tek započeli svoju potragu za ivericom, medijapanom, quartzom, Laminamom… Ovisno o tome što planiraju raditi – novu kuhinju, novi ormar, zidne obloge, kupaonske elemente…
Voditelj zadarske poslovnice je nekadašnji stolar, čovjek koji se prije osam godina zaposlio u Elgradu kao trgovac-početnik i u međuvremenu tamo prošao sve stepenice. “Ovdje se uglavnom promoviraju ljudi unutar kompanije; podržava se svakoga tko želi probati nešto novo. Otkad sam došao, neprestano sam napredovao. I evo, danas sam odgovoran za cijeli Zadar”, govori nam Božo Ivković dok polako šećemo kroz salon.
Božo je Elgradova hodajuća enciklopedija; nema pitanja koje mu možete postaviti o materijalima i dekorima a da će zazujati. Mogao bi satima pričati o izdržljivosti Laminama, svemirskim mogućnostima koje današnji kuhinjski sistemi nude ili, recimo, maloj revoluciji koja se događa po pitanju mat dekora.
“Ma to je neki posve novi level. Nema odbijanja svjetlosti kao do sada, nema ni trunke sjaja. To je pravi pravcati mat!”, govori, dok zaljubljeno prelazi rukom preko Fenix dekora koji je upravo izvukao iz metalnog giganta nasred prostorije.
A taj gigant možda je i najimpresivniji komad cijelog showrooma; to i bordo crvena metalna konstrukcija koja se nadvija nad prodajnim pultevima. Ok, i dva kuhinjska otoka od quartza i Laminama – oba u mat i sjaj varijanti – tek toliko da se, kad im priđete, očajnički pitate zašto već doma nasred kuhinje nemate veliki kameni otok.
Ipak, izvlačna konstrukcija je priča za sebe. Nakon što su čule od Elgradove ekipe koje su im želje i na koji bi način voljeli izložiti sve dekore koje imaju u ponudi, arhitektice – koje su dizajnirale i cijeli prostor – iz nule su nacrtale cijelu napravu. Tu posve novozamišljenu konstrukciju zatim je trebalo izraditi od metala, pa testirati, doraditi, montirati… Dakle, ozbiljan posao. I prilično skup.
S obzirom na veličinu zgrade i ambiciozne zahvate, pitamo ih kolika je vrijednost cijele zadarske investicije. “Baš smo jučer, sad kad je gotovo, stavili sve na papir; cifra je 3,3 milijuna eura. U njoj je izgradnja nove zgrade, uređenje, strojevi, vrhunska ventilacija u radioni… Dakle, apsolutno sve. I sretni smo da smo to mogli platiti isključivo svojim sredstvima, dakle bez dizanja kredita“, govori nam par dana kasnije u zagrebačkom uredu Elgradov direktor prodaje i marketinga, Mladen Lovreković.
Sjedimo u uredu njegove kolegice, Ivane Martinović; jedne od Elgradovih ključnih osoba koja je bila, i još uvijek jest, najviše involvirana u zadarski projekt. Tamo je svaki tjedan; dorađuje, rješava probleme, razgovara s ekipom iz centra i sluša dojmove. I finišira cijelu priču kako bi mogla prijeći na novu.
Samo na uređenje showrooma, kaže nam Martinović, otišlo je 250 tisuća eura. Nakon desetljeća iste priče, iste dvije bazne boje -antracit sive i bijele, istog jednostavnog koncepta, odlučili su se na nešto novo. Zašto?
“Redizajn je bio nužan, ne zato što dosadašnji model ne funkcionira, već zato što je važno da, ako predvodimo trendove, i sami živimo ono što propagiramo. ‘Zapeli’ smo u trenutnom dizajnu upravo zato što je savršeno funkcionirao – bio je svugdje primjenjiv, uzorci su bili jednostavno izmjenjivi, dopuštao je stalne intervencije i dodatke… Ali, kako od naših kupaca možemo očekivati da prigrle promjene ako sami na njih nismo spremni?”, poentira Ivana.
Priznaje da kad su god oni sami unutar kompanije razmišljali o redizajnu, redovito bi završili na gotovo identičnim rješenjima poput ovog dosadašnjeg. “Naprosto se nismo znali odmaknuti i sagledati širu sliku, uvijek bismo završili na istome. I zato nas je zanimalo što će se dogoditi kada taj zadatak damo nekome izvana, tko nije opterećen prošlošću Elgradovih salona”, objašnjava.
Taj zadatak je u konačnici dobio studio Mirjane Mikulec, konkretno arhitektice Vanja Bišćanić i Romana Musić. Dobile su prilično odriješene ruke, no jedan uvjet bio je ključan: morale su pronaći način kako izložiti preko 300 dekora pločastih materijala, preko 80 radnih ploča i svih drugih artikala koje Elgrad ima u ponudi, a da svaki bude jednako zastupljen, u istoj veličini. I naravno, da to bude drukčije nego dosad.
“I uspjele su. Klijenti, dobavljači, suradnici… apsolutno svi reagiraju odlično. I oni koju su u početku bili zabrinuti, nesigurni oko promjene, na kraju su oduševljeni. Sad zaposlenici na ostalim lokacijama napeto iščekuju kad će njihov centar doći na red”, govori nam Ivana koja se ovih dana paralelno bavi otvaranjem još jednog showrooma, onog u Splitu.
Za razliku od Zadra, gdje Elgrad postoji godinama i gdje su najam naprosto zamijenili vlastitom zgradom, u Split dolaze prvi put. U rujnu bi s radom, naime, trebao početi posve novi objekt s radionom i showroomom koji će imati 400 m2, a koji će slijediti ovaj novi Elgradov dizajn. No, planovi su puno veći od toga.
Tu se ponovno nakratko ubacuje Lovreković, vidno uzbuđen oko cijele priče: “Sad otvaramo Split, gdje dižemo novi centar, a onda je na redu preuređenje Žitnjaka u Zagrebu. To planiramo iduće godine, a nakon toga idu ostali hrvatski centri pa oni u BiH… Sve bismo trebali odraditi u iduće dvije godine”, govori bez trunke sumnje.
Martinović je pak mrvicu opreznija: “U idealnoj situaciji, to bi bilo izvedivo u iduće dvije godine. Dakle, preuređenje svih naših centara: preostalih sedam u Hrvatskoj, tri u BiH i jedan u Austriji. Ali, ja bih zasad bila oprezna i rekla – hajdmo vidjeti kojim će se tempom sve odvijati. S godinama sam naučila da vrijeme brzo prođe…”, smije se dok u šali gleda prijekorno kolegu Lovrekovića, koji se pak ne da i nastavlja jednako entuzijastično:
“Pa mi smo samo ove godine izgradili novi Zadar, otvorili novu Tuzlu, sad novi Split! Tražimo novi prostor u Puli, pa Rijeka… Imamo novi koncept, novu Eggerovu kolekciju… Ako smo sve to mogli u ovom kratkom periodu, pa možemo i ovo ostalo u dvije godine!”.
I zbilja, novi prostor u Zadru realiziran je rekordno brzo. Od dogovora s arhitekticama, koji je pao krajem kolovoza prošle godine, preko prve skice i gradnje, pa sve do opremanja i uređenja interijera prošlo je svega sedam mjeseci. U novom prostoru počeli su raditi 25. ožujka, a detalje su prilagođavali u hodu.
Novi Elgradov centar u Gaženici podignut je u svega nekoliko mjeseci
Od detalja je, inače, sve i krenulo. Konkretno, od tamno plavog otoka koji su arhitektice prvo dizajnirale za zagrebački ured, da ga malo osvježe. Zamišljen je kao točka na kojoj će se Elgradovi stručnjaci sastajati s dizajnerima i stolarima, iz ladica izvlačiti male primjerke dekora i kombinirati ih jedan s drugim, zajednički tražeći rješenja za klijente. Iz tog jednog jedinog otoka, koji se sada nalazi u zadarskom salonu i služi kupcima kao mjesto na kojem mogu slagati priču oko svog novog doma, razvila se ideja o cijelom novom konceptu; nove boje, nova atmosfera, novi izazovi.
Pitamo arhitektice što im je kod dizajna bilo ključno kad su se bacile na projekt te što se pokazalo kao najveći izazov. “Bilo je izazovno pronaći način kako sav Elgradov asortiman – kojeg zbilja ima puno – uspješno izložiti. Zapravo, za početak uopće pohvatati što sve imaju od dekora, materijala i ostalih artikala, a onda smisliti kako to sve ukomponirati u dizajn showrooma i predstaviti kupcima na najbolji mogući način. Ipak, tu nam je Elgrad jako pomogao; o svemu smo razgovarali i kroz sve su nas pažljivo proveli”, objašnjava nam Vanja Bišćanić pa otkriva kakvog je dojma danas, sad kad je prvi salon gotov.
“Najviše me veseli što smo uspjele postići da prostor djeluje kao jedna koherentna cjelina, jer to nam je bilo iznimno važno. Sada imamo dizajn koji se, uz tek povremene preinake, vrlo lako može primjenjivati na druge Elgradove centre”, kaže.
Zanimala nas je i velika bordo konstrukcija; kako je do nje došlo i što predstavlja. Kako kaže, ideja se polako razvijala dok im se upravo to rješenje na kraju nije pokazalo najboljim za stvaranje jasne granice između dva dijela showrooma. “Ideja je da imamo jedan dio salona u kojem su štenderi, odnosno izloženi artikli, i drugi dio koji je prodajni, dakle ovaj ispod bordo konstrukcije s blagajnama i pultevima. Željeli smo da kupac, čim uđe u salon, jasno razluči gdje može u miru šetati i razgledavati, a gdje može potražiti pomoć”, otkriva arhitektica.
I dok su arhitektice bile odgovorne za izgled zadarskog showrooma, stražnji dio – u kojem se nalaze golema radiona i skladišni prostor – Elgradova ekipa preuzela je na sebe. Razlog je logičan; nitko bolje od njih ne zna što im treba, kakav raspored daje najbolje rezultate i na što su njihovi zaposlenici naviknuti.
Nakon obilaska salona, Božo nas je prvo uveo u skladišni dio. Posvuda su po policama poslagani materijali; oni koji tek čekaju piljenje i kantiranje te oni koji su gotovi i spremni za preuzimanje. Sve je posloženo savršeno uredno, ima svoje oznake, jasne upute i interne napomene, a na ekranima možete pratiti status svake narudžbe.
Zatim ulazimo u radnu salu, visokih stropova i s krovnim prozorima. “To je još jedna stvar koja je bitan iskorak u odnosu na prije; imamo puno prirodnog svjetla. Odmah se bolje osjećate u takvom prostoru”, govori Božo dok nam pokazuje dio u kojem se izvode kantiranje i piljenje. Naime, klijenti prilikom narudžbe materijala uredno mogu reći koje im mjere trebaju, koje dijelove treba kantirati i sve druge detalje koje Elgradov tim može odraditi ovdje odostraga kako bi što više olakšao njima i stolarima.
Dok dečki stoje za tim golemim strojevima savršeno su uigrani i smireni. Na kanterici svatko radi svoj dio: jedan operater bira odgovarajući program, postavlja traku u stroj te precizno ubacuje materijal, dok drugi svaki taj komad dočekuje s druge strane, provjerava kvalitetu finalnog proizvoda pa ga pažljivo prebacuje na kolica. Na pili je stvar također uhodana; samo u jednoj smjeni napravi se 1000 metara reza. Da biste dobili neku okvirnu predodžbu: za jednu prosječnu kuhinju potrebno je 200 do 300 metara reza.
No, jedna stvar vam posebno upada u oči: goleme cijevi koje vode van, kroz otvor u zidu. Ta cijev je bitna zbog dvije stvari. Prva je ventilacija koju ovdje shvaćaju iznimno ozbiljno. Druga je reciklaža. Stoga nam je cijeli sustav detaljnije objasnio Željko Pleša, Elgradov operativni direktor iz odjela Tehnika&Primjena&Nabava.
“Koristimo jedan od najboljih i najskupljih sustava ventilacije u branši, jer je ključan za zdravlje naših ljudi. Naime, tijekom piljenja i sličnih procesa stvara se piljevina u obliku sitne prašine, a ona može biti iznimno štetna. Zato je bitno da se taj ostatak iverice izvlači van i da ne dolazi u doticaj s ljudima. Naš sustav ga uvlači kroz cijevi, provlači kroz filter i izbacuje van, direktno u kontejner. Pritom ne koristimo plastične vreće, dakle ne stvaramo dodatni plastični otpad, već po napunjeni kontejner dolazi kamion, preuzima ga i ostavlja drugi, prazni za novu piljevinu”, objašnjava gospodin Pleša.
A što se događa s tom piljevinom? “To je najljepši dio, kad zatvorimo taj ekološki krug. Sav ostatak prevozimo natrag u proizvodni pogon, najčešće u Egger koji je naš glavni dobavljač, a gdje se od njega stvara potpuno nova iverica. Nema otpada, samo reciklaža…”
Pred kraj, pitamo Ivanu, sada kada je sve konačno gotovo, koji je dio zadarskog salona njoj osobno najdraži. Kratko se zamisli, ne može se odlučiti: “Zapravo ih ima više. Otoci su mi najljepši, izvlačni element s dekorima nekako mi je najgrandiozniji, dok mi je najzanimljiviji prezenter s kolonama i košarama. Naime, tamo ipak moraš malo zagrebati ispod površine, istraživati i otkrivati. Općenito mi se sviđa ta mala doza tajanstvenosti koja je sada prisutna; sve je tamo, ali poziva vas na istraživanje…”
