Ravne linije, pravokutne plohe, četvrtasti volumeni, zanimljive i smjele kombinacije horizontala i vertikala, igra i raspored jednakih ili sličnih elemenata u nekom zadanom okviru, a često i izvan njega – sve su to pojavni oblici realnosti od kojih su mahom sastavljeni naši interijeri i eksterijeri. Svakodnevno koristimo kojekakve predmete, šalice, kvake na vratima i prozorima, stolice i stolove, i volimo kad su sastavljeni od čistih geometrijskih oblika bez dodatnih ukrasa. Divimo se čitkosti i jasnoći natpisa u zračnim lukama, slovima na krilima zrakoplova koji na njih slijeću, pa i na Nasinom Space Shuttleu, ili na oznakama na našim automobilima i konačno na korisničkom sučelju naših pametnih telefona. Sve ovo spomenuto je duboko urezano u našu kolektivnu svijest i smatramo da tako to i mora biti i rijetko se pitamo kako, kad i gdje je to nastalo. Potraga za tim ishodištem odvest će nas neočekivano daleko u povijest kad je prije točno sto godina nastao Bauhaus visoka škola za arhitekturu i dizajn.
Političke prilike po završetku Prvog svjetskog rata u Weimarskoj republici, kako se tada zvala današnja Njemačka, pogodovale su osnivanju Bauhausa. No kako su to bila turbulentna vremena te prilike su se brzo mijenjale i uslijed političkih pritisaka škola se morala iseliti iz Weimara. Tako se Bauhaus 1925. seli na novu lokaciju u Dessau. S vremenom su se mijenjali opseg i vrste nastavnog programa, a s tim u vezi i profesori. Dolazili su novi profesori, što na poziv, što privučeni samim karakteristikama projekta, a neki od studenata su nakon diplome ostali u školi kao profesori. Iako je djelatnost bila vezana najviše za arhitekturu, stvarni odjel za arhitekturu uveden je tek 1927. i vodio ga je švicarski arhitekt Hannes Meyer kojeg je Gropius odabrao za svog nasljednika nakon što se povukao s vodeće funkcije 1928. U Dessau fazi škola polako prelazi na samofinanciranje, a u to doba se grade i najpoznatije građevine koje označavaju tipični Bauhaus stil. To su prije svega glavna zgrada s predavaonama i smještajnim jedinicama za studente i pet zgrada za profesore, koje je projektirao Walter Gropius i koje predstavljaju manifest moderne arhitekture.
Inzistiranje na stalnom preispitivanju i iscrpnom poznavanju svih karika u lancu forma-sadržaj-projekt-realizacija dovelo je do velike većine tekovina koje baštinimo od Bauhausa. Po prvi put se uvodi razlikovanje tipova građevina, razlikovanje sadržaja u okviru građevine. Definira se pojam arhitekta/dizajnera kao visokoobrazovane osobe čija zadaća nije da samo nacrta lijepu kuću/proizvod nego da ta kuća/proizvod bude potpuno u skladu sa svojom namjenom i sadržajem uz najmanje moguće troškove – održivost, koja kao kategorija u naše vrijeme postaje sve važnija. Ne smijemo zanemariti ni sociološki aspekt, dizajnirane građevine/proizvodi sad su dostupne cijelom hijerarhijskom presjeku društva, a ne samo njegovom vrhu kao što je dotad to bio slučaj.
